U radnom odnosu sporovi se javljaju kao:
INDIVIDUALNI – strane u tom sporu su poslodavac i jedan ili više radnika koji nastupaju kao pojedinci, a koji se odnose na zasnivanje i prestanak radnih odnosa, ostvarivanje prava i obaveza iz radnih odnosa, naknadu štete koju radnik pretrpi s radom ili u vezi s radom, kao i naknadu štete koju radnik, na radu ili u vezi s radom, uzrokuje poslodavcu. Individualni sporovi su sporovi o pravu-PRAVNI sporovi (kad je sporna primjena ili tumačenje postojeće pravne norme).
KOLEKTIVNI – strane u ovom sporu su sindikati i udruge sindikata, te poslodavac i udruženja poslodavaca. Kolektivni radni sporovi, za razliku od individualnih, mogu biti i PRAVNI ali i INTERESNI.
Obzirom na ovakvu podjelu radnih sporova, predviđeni su i različiti načini za rješavanje istih. Naime, pravni sporovi se mogu rješavati sudski i izvansudski, dok kod interesnih sporova, obzirom na to da ne postoji pravo temeljem kojeg bi se sudski postupalo i odlučivalo, nije moguće sudsko rješavanje.
S tim u vezi, kod interesnih sporova moguće je mirenje (kao izvansudsko usuglašavanje stavova strana u sporu) ili eventualno ugovorena interesna radno-pravna arbitraža, a u konačnici, ukoliko ne dođe do razrješenja spora ovim načinima, ti sporovi mogu rezultirati industrijskim akcijama – ŠTRAJKOM.
Pravo na štrajk jedno je od ustavnih prava, a predstavlja oblik industrijske akcije kojom radnici, prekidom svoga rada, nastoje, od poslodavca, iznuditi određene ustupke u vezi svojih interesa, odnosno, nanošenjem ili stavljanjem u izgled štete, radnici, koje zastupa sindikat, potiču ili prisiljavaju poslodavca na određena postupanja.
Budući je štrajk sredstvo pritiska koje može izazvati teške posljedice kod poslodavca, ali i u odnosima poslodavca i sindikata, isti bi trebao biti krajnje sredstvo pritiska u razrješenju spora. Isti se, dakle, javlja kao posljedica nemogućnosti mirnog rješenja spora nastalog u radnom sporu. Međutim, štrajk je zakonom predviđen kao moguće sredstvo samo u zakonom određenim sporovima: u kolektivnim interesnim sporovima, prilikom sklapanja, izmjene ili obnove kolektivnog ugovora, ali i kao posljedica nemogućnosti mirnog rješenja jednog pravnog spora. Radi se o sporu zbog neisplaćivanja plaće, odnosno naknade plaće, ako iste nisu isplaćene protekom dana njihova dospijeća. Do uvrštavanja ovog spora u sporove u kojima je moguć štrajk, došlo je iz razloga sporosti i neučinkovitosti sudske zaštite koja nije osiguravala redovne i pravodobne isplate plaća.
Proizvodno-održavajući i nužni poslovi u vezi sa štrajkom
Sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća. Štrajk se mora najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren. Štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja.
Radnik zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika. Radnik ne može biti ni na koji način prisiljavan da sudjeluje u štrajku.
Svaki poslodavac može zatražiti utvrđivanje poslova koji se moraju obavljati i koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka. To su proizvodno-održavajući i nužni poslovi, a posebno: – poslovi protu požarne i imovinske zaštite, – poslovi održavanja uređaja i instalacija koji kontinuirano rade, – poslovi vezani za sigurnost i zdravlje ljudi, – poslovi vezani za zaštitu okoliša. Određivanjem proizvodno održavajućih i nužnih poslova ne smije se onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk.