Budućnost rada i socijalnog dijaloga u ICT sektoru

 

UVOD:

Sektor informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) nije samo jedna od industrijskih djelatnosti, već djeluje kao središnji živčani sustav cjelokupnog modernog digitalnog i digitalizirajućeg gospodarstva. Ovaj sektor već dulje vrijeme čini dio gospodarske i društvene infrastrukture, zajedno s primjerice energetskim sustavom ili prometnim sektorom. Infrastrukturna uloga sektora raste kako napreduje proces digitalizacije i digitalne transformacije. Istovremeno, sektor funkcionira i kao primarni "laboratorij" za testiranje novih oblika rada, organizacijskih struktura i upravljačkih praksi. Dok se tradicionalne industrije postupno digitaliziraju, ICT sektor već živi stvarnost u kojoj su granice između fizičkog i digitalnog prostora, kao i između radnog i privatnog vremena, gotovo potpuno izbrisane. Ova transformacija donosi specifičan skup izazova koji redefiniraju pojam radnih uvjeta, udaljavajući se od klasičnih pitanja rada prema složenim problemima psihosocijalne dobrobiti, kognitivnog opterećenja, algoritamskog nadzora i etičke primjene umjetne inteligencije. Sve to donosi i nove izazove za socijalni dijalog i kolektivno predstavljanje radnika pred poslodavcem kroz ulogu sindikata i radničkih vijeća. Ti izazovi, danas izraženi i vidljivi u ICT sektoru, sutra će biti prisutni i u drugim djelatnostima. Stoga je iznimno važno što prije razumjeti koje se promjene događaju u ICT sektoru i kako će one utjecati na rad i radne odnose u tom sektoru, a posljedično i na socijalni dijalog i ulogu sindikata u oblikovanju radnih uvjeta.

Prepoznajući navedene izazove, Hrvatski sindikat telekomunikacija i Republički sindikat radnika su u okviru svog projekta Izazovi socijalnog dijaloga u digitalnoj ekonomiji: Fokus na privatni sektor i ICT, financiranog iz Europskog socijalnog fonda plus, predvidjeli niz aktivnosti s ciljem identificiranja trendova koji već mijenjaju ili će mijenjati narav rada, potrebu za radom, strukturu radne snage, organizaciju rada, radne odnose te posljedično instrumente kolektivnog predstavljanja radnika prema poslodavcima, odnosno sindikalno organiziranje u sektoru i predstavljanje. Te aktivnosti bile su podloga za izradu ove publikacije, u kojoj su sažeti i sintetizirani različiti procesi i trendovi koji mijenjaju ili će mijenjati rad i socijalni dijalog u ICT sektoru. Aktivnosti su uključivale dvije radionice sa sindikalnim povjerenicima, četiri intervjua s menadžerima ljudskih resursa u ICT sektoru te analizu literature, stručnih studija i znanstvenih radova koji se bave relevantnom tematikom.

Prilikom prikupljanja informacija kroz opisane aktivnosti nastojali smo obuhvatiti dva do sada relativno odvojena podsektora, koja se sve više približavaju, unutar onoga što se sada uobičajeno naziva ICT sektorom: telekomunikacije i IT. U publikaciji je nešto veći naglasak na telekomunikacijskom podsektoru nego na IT podsektoru, što je posljedica činjenice da oba sindikata koja sudjeluju u ovom projektu imaju znatno snažniju prisutnost u telekomunikacijama nego IT-u, pa je posljedično perspektiva telekomunikacijskog podsektora bila dominantnija.

Informacije prikupljene iz navedenih izvora organizirane su i sistematizirane te oblikovane kao stilizirane činjenice, bez detaljne razrade i argumentacije za svaku tezu. Publikacija nema ambiciju dati konačne odgovore niti donosi znanstveno rigorozne zaključke. Stoga ovu publikaciju treba čitati kao vodič za daljnju raspravu i analize o budućnosti rada i socijalnog dijaloga u ICT sektoru. Doprinos publikacije je u tome što na jednom mjestu pokušava popisati moguće trendove koje treba detaljnije pratiti i analizirati. 

 

SAŽETAK I ZAKLJUČCI:

Publikacija Budućnost rada i socijalnog dijaloga u ICT sektoru analizira ključne promjene koje oblikuju radne odnose, organizaciju rada i ulogu socijalnog dijaloga u hrvatskom ICT sektoru, s posebnim naglaskom na telekomunikacije. ICT sektor i dalje nudi relativno povoljne radne uvjete u usporedbi s ostatkom tržišta rada, a glavne prednosti rada u ovom sektoru su fleksibilnost, mogućnost rada na daljinu, relativno visoke plaće te mogućnosti profesionalnog razvoja i međunarodne karijere. Organizacijska kultura u velikim ICT kompanijama često je razvijenija nego u drugim sektorima, s naglaskom na edukaciju zaposlenika, wellbeing programe i profesionalizaciju menadžmenta. Međutim, uz te prednosti sektor donosi i negativne posljedice suvremenog digitalnog rada. Posebno se ističu kultura stalne dostupnosti („always-on“), kronični stres, visoko radno opterećenje i zamagljivanje granice između privatnog i poslovnog života. Sustavi nagrađivanja temeljeni na učinku dodatno povećavaju pritisak na zaposlenike, dok rad na daljinu dovodi do socijalne izolacije i individualizacije rada. Istovremeno se povećavaju razlike među zaposlenima – između mlađih i starijih radnika, stručnjaka za nove tehnologije i onih koji rade na starijim sustavima, kao i između visokokvalificiranih stručnjaka i zaposlenih na rutinskim poslovima.

Sektor prolazi kroz fazu značajnih promjena koje će se odraziti na rad, uvjete rada, strukturu radne snage i radne odnose. Jedan od najvažnijih trendova je tehnološka transformacija povezana s razvojem 5G mreža, optičke infrastrukture i automatizacije. Nove tehnologije smanjuju potrebu za velikim brojem zaposlenih na terenskim i tehničkim poslovima, dok istovremeno raste potreba za visokoobrazovanim stručnjacima sa softverskim i digitalnim kompetencijama. Posljedica je centralizacija poslovnih procesa, promjena strukture zaposlenosti i potreba za kontinuiranom prekvalifikacijom radnika. Telekomunikacijske usluge postaju standardizirane i međusobno slične, zbog čega konkurencija sve više počiva na cijenama, a manje na inovacijama. Time se smanjuju profitne marže i povećava pritisak na troškovnu učinkovitost, što se izravno odražava na radne odnose, mogućnosti rasta plaća i kolektivna prava zaposlenika. Kao odgovor na smanjenje profitabilnosti tradicionalnih telekomunikacijskih usluga, kompanije se transformiraju iz klasičnih telekom operatera u tehnološke kompanije koje nude cloud usluge, kibernetičku sigurnost, digitalne servise i IT rješenja. Time raste potreba za specijaliziranim stručnjacima, ali i heterogenost radne snage. Visokokvalificirani zaposlenici često imaju snažnu individualnu pregovaračku poziciju i slabiji interes za kolektivno organiziranje, što predstavlja dodatni izazov za sindikate.

Sektor je do sada bio snažno obilježen uvođenjem nestandardnih oblika rada, kao što su outsourcing, agencijski rad, studentski rad, paušalni obrti i platformski rad u oblaku. Postoje određene naznake da bi se ta faza mogla završiti uslijed niza procesa koji se odvijaju. Takvi oblici rada često služe smanjenju troškova rada i izbjegavanju standardnih radnih odnosa. Posljedice su nesigurnost zaposlenja, slabljenje kolektivne zaštite, povećanje prekarnosti i otežano sindikalno organiziranje.

Međutim, najveći izazovi u narednom razdoblju povezani su s primjenom umjetne inteligencije. Iako hrvatske kompanije iz sektora zasad oprezno eksperimentiraju s uvođenjem UI alata u poslovne procese i nema strateških vizija o budućoj ulozi UI-a u sektoru, sasvim je izvjesno da će do određenih promjena doći. Posljedice će biti značajne promjene u organizaciji rada, potrebi za određenim kompetencijama i načinu upravljanja zaposlenicima. Iako umjetna inteligencija može povećati produktivnost i automatizirati rutinske zadatke, postoji opasnost smanjenja vrijednosti pojedinih stručnih znanja i stvaranja „iluzije kompetencija“, osobito kod mlađih generacija koje se oslanjaju na digitalne alate bez dubinskog razumijevanja procesa. Način na koji će UI oblikovati buduće radne odnose u ICT sektoru nije isključivo ovisan o samoj tehnologiji, već će ga oblikovati odluke društvenih i ekonomskih aktera.

Promjene koje stoje pred sektorom nisu deterministički zadane, već su oblikovane odnosima moći i djelovanjem pojedinih aktera. Stoga će na budućnost radnih odnosa u ICT sektoru, ali i šire, presudno utjecati snaga i angažman sindikata. Bez kolektivnog organiziranja radnika kroz sindikate neće biti moguće uspostaviti ravnotežu moći nužnu za to da interesi radnika i ljudi utječu na odluke koje će oblikovati novi tehnološki, ekonomski i društveni poredak. Sindikati su nastali i doživjeli uspon tijekom industrijske revolucije upravo zato što je postojala potreba za uspostavom ravnoteže moći između vlasnika tehnologije i radnika. Danas vjerojatno svjedočimo tehnološkoj revoluciji sličnih razmjera. Prednost je u tome što danas imamo sindikate i druge institucije koje mogu brže uspostaviti barem određenu ravnotežu moći.

Da bi sindikati mogli odigrati takvu ulogu, moraju sustavno jačati svoje kapacitete – od strateškog i dubinskog praćenja i razumijevanja promjena do stalnog ažuriranja vlastitih pozicija, zahtjeva i strateških aktivnosti. Još je važnije sustavno tumačiti situaciju u kojoj se nalazimo i postojanje zajedničkog interesa radnika svih razina kvalifikacija da budu kolektivno značajan subjekt u oblikovanju tih procesa. To podrazumijeva kontinuiran rad na tumačenju uloge sindikata i važnosti kolektivnog nastupa, kao i kontinuiran rad na sindikalnom organiziranju radnika svih razina kvalifikacija.