Konvencija o ljudskim pravima

MOR-Međunarodna organizacija rada

Republika Hrvatska postala je članicom MOR - međunarodne organizacije rada 6. kolovoza 1992. godine, a do danas je ratificirala 58 konvencija. Na taj način Republika Hrvatska prihvatila je i ugradila u svoje nacionalno zakonodavstvo standarde koje sadrže konvencije od čega se naročito ističu tzv. Konvencije o osnovnim ljudskim pravima kao što su pravo na rad, na slobodan izbor zanimanja, pravo na udruživanje, kolektivno pregovaranje, te pravo na štrajk kao prava koja su ujedno unesena i u Ustav Republike Hrvatske.

„Konvencija se ratificira (prihvaća, odobrava, potpisuje), ili joj se pristupa, ili se notificira („notifikacija o sukcesiji“), a to znači da Republika Hrvatska na međunarodnoj razini daje svoj pristanak biti vezana međunarodnim ugovorom – u ovom slučaju konvencijom“.

Konvencija stupa na snagu za Republiku Hrvatsku u skladu s odredbama konvencije, a po pravnoj snazi konvencija je iznad zakona. To proizlazi iz članka 141. Ustava Republike Hrvatske prema kojem: „Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.“

Danas gotovo da nema niti jednog pitanja iz područja radno-pravnih odnosa o kojima Međunarodna organizacija rada nije odlučivala.

MOR putem svojih preporuka i konvencija nastoji usmjeravati radnu i socijalnu politiku na međunarodnoj razini u skladu s univerzalnim načelima socijalne pravde. Ta načela izražena su u Philadelphijskoj deklaraciji koja je donesena 1944. godine kojom se uređuju osnovni ciljevi i zadaci MOR a temelje se na slijedećim postavkama:

1. rad nije roba, odnosno radna snaga ne smije više biti roba koja se kupuje i prodaje
2. bijeda, gdje god postoji, predstavlja opasnost za napredak,
3. borbu protiv bijede i neimaštine treba voditi u sklopu svake države i uz ravnopravnu suradnju radnika i poslodavaca s vladama,
4. sloboda izražavanja i udruživanja prijeko je potreban uvjet za stalni napredak.

Zadaće MOR-a su:

1. pomaganje zapošljavanja radnika na poslovima i zanimanjima kojima će moći najviše iskazati svoje sposobnosti,
2. osigurati normalno radno vrijeme i druge uvjete rada,
3. osigurati mogućnosti osposobljavanja radnika,
4. osigurati minimalnu nadnicu za sve one koji imaju zaposlenje,
5. osigurati suradnju poslodavaca
6. proširiti mjere socijalnog osiguranja te kompletnu zdravstvenu zaštitu,
7. osigurati zaštitu djece, majčinstva, itd.“

Dakle, ovom je Deklaracijom MOR-a dala upute i smjernice državama članicama o potrebi implementacije ovih načela u nacionalna zakonodavstva. Budući da je Philadelphijska deklaracija sastavni dio Ustava, ona obvezuje sve države članice.

Kada je osnovana MOR - međunarodna organizacija rada

Međunarodna organizacija rada (MOR) osnovana je 28. lipnja 1919. godine u Parizu (Versajskim ugovorom o miru), kao specijalizirana organizacija u sustavu Društva naroda.

Sve države članice Društva naroda bile su i članice MOR-a na što ih je obvezivao Ugovor o miru. Naime, još tijekom Prvog svjetskog rata i pregovora o sklapanju mira, osnovano je Povjerenstvo za međunarodno radno zakonodavstvo, koje je bilo sastavljeno od predstavnika vlada, sindikata i akademika. Predsjednik je bio Samuel Gompers, predsjednik Američke Federacije rada, koji je još 1914. godine na godišnjem zasjedanju u Philadelphiji predložio da Radnički Kongres bude osnovan na Mirovnoj konferenciji kad prestanu borbe. Povjerenstvo je predložilo nacrt ugovora o stvaranju Međunarodne organizacije rada, koji je usvojen na mirovnoj konferenciji u Versaju te je postao 13. dio međunarodnog ugovora iz Versaillesa. Članstvu su pristupile i SAD, Njemačka i Austrija iako nisu bile članice Društva naroda. Nakon Drugog svjetskog rata MOR postaje sastavnim dijelom OUN kao specijalizirana organizacija za unapređivanje uvjeta rada na svjetskoj razini.

Sjedište Međunarodnog ureda je u Ženevi, a osnovana je cijela mreža podružnica u različitim dijelovima svijeta. Ured u svom sastavu ima opće, stručne i tehničke službe, koje su koncentrirane u veće organizacijske cjeline (odjele), kojih ukupno ima jedanaest. Generalni direktor Međunarodnog ureda rada nalazi se na čelu tog Ureda, bira i postavlja osoblje Ureda i odgovoran je za njegov rad. On prima izvješća vlada država članica koje su ratificirale konvencije te sastavlja sažetak koji dostavlja Konferenciji.

Djelatnost Međunarodne organizacije rada usmjerena je na tri skupine: normativnu djelatnost (donošenje konvencija i preporuka), tehničku djelatnost (provođenje konvencija) te znanstvenu djelatnost. Međunarodna organizacija rada ima Ustav kojim su utvrđeni osnovni ciljevi i zadaci, a koji se prvenstveno ogledaju u proučavanju i poboljšanju radnih i socijalnih prava univerzalnog karaktera.

Međunarodna organizacija rada funkcionira na tripartitnom sustavu odlučivanja u kojem sudjeluju predstavnici vlada država članica, udruge poslodavaca i sindikati. Ovakav sastav Međunarodne organizacije rada zamišljen je u cilju sprječavanja donošenja odluka u čistom tehnokratskom duhu i osiguranju demokratskog nadzora djelatnosti organizacije. Donesene odluke rezultat su kompromisa i usklađenih odluka zainteresiranih strana.

Države članice Međunarodne organizacije rada obvezne su usvojene konvencije, odnosno preporuke podnijeti svome zakonodavnome tijelu radi razmatranja i poduzimanja drugih mjera s tim da ta obveza postoji i za zemlje članice koje su na Konferenciji glasale protiv. Konvencija se u pravilu mora prihvatiti u cijelosti i nisu dopuštene nikakve izmjene ili dopune njenog sadržaja. Druga obveza je da se države koje su prihvatile (ratificirale) konvenciju po njoj i ponašaju, odnosno da se pridržavaju i strogo primjenjuju konvenciju.

Kontrola provedbe konvencija ostvaruje se, prije svega, putem podnošenja izvješća. Prema čl.22. Statuta međunarodne organizacije rada, država članica dužna je podnositi godišnje izvješće o učincima konvencije koju je ratificirala, a članak 23. Obvezuje državu da kopiju tog izvješća dostavi i većini reprezentativnih organizacija poslodavaca i radnika. „MOR provodi dvije vrste nadzora. Obveza je države članice da izvješćuje o primjeni ratificiranih konvencija i podrazumijeva periodičnu i sustavnu reviziju relevantnog nacionalnog zakona i prakse, čime se utvrđuje stupanj suglasnosti nacionalnog zakonodavstva s konvencijama.

Druga vrsta nadzora provodi se kroz ispitivanje navoda (iz predstavki i žalbi) da odnosna država nije osigurala djelotvornu provedbu odredbi neke konvencije koju je ratificirala. MOR ne postupa po predstavkama i žalbama pojedinaca da bi utvrdila je li neko radno pravo pojedinca povrijeđeno, već je svrha ispitivanja da se nađu rješenja za opće situacije, tj. za tvrdnju da zakoni i praksa određene države odstupaju od rješenja predviđena ratificiranom konvencijom“.

Preuzeto:
Vilim Herman/Milorad Ćupurdija : Osnove radnog prava, Osijek 2011.