EU sud - Priopćenje za javnost u predmetu Hercezi protiv Hrvatske

Podnositelj zahtjeva pretrpio je ozljedu na radu 2007. godine temeljem čega mu je 2010. utvrđena potpuna nesposobnost za rad i određena mu je invalidska mirovina. Radni odnos mu je prestao po sili zakona (ex lege). Sukladno kolektivnom ugovoru od poslodavca je primio otpremninu u iznosu od 8.000 HRK, od osiguravajućeg društva oko 120.000 HRK na ime štete zbog ozljede na radu, te mu je naknadno dosuđen i iznos od oko 90.000 HRK na ime naknade štete, razlike između invalidske mirovine koju je primao i plaće koju bi primao da je mogao raditi do dana odlaska u mirovinu.

Zakon o radu propisivao je da radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, a nije se vratio na posao nakon liječenja i oporavka, ima pravo na otpremninu u iznosu od najmanje dvostruko višem od iznosa koji mu inače pripada. Stoga je podnositelj pokrenuo parnični postupak protiv svog bivšeg poslodavca tražeći isplatu razlike otpremnine u iznosu od oko 95.000 HRK. Međutim, domaći sudovi odbili su njegov zahtjev utvrdivši da je odredba članka 80. tadašnjeg Zakona o radu primjenjiva samo na one radnike koji su pretrpjeli djelomični gubitak radne sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad) i koji su dobili otkaz jer im se nije moglo ponuditi drugo mjesto koje odgovara njihovim fizičkim ograničenjima.

Podnositelj zahtjeva prigovorio je, pozivajući se na članak 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, da je bio diskriminiran zbog njegovog invaliditeta na način da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na radnike koji su pretrpjeli manji stupanj zdravstvenog oštećenja, a dodijeljena im je dvostruka otpremnina. Drugim riječima, Europski sud je primijetio da je podnositelj pokušao usporediti sebe, koji prima invalidsku mirovinu, sa radnicima čija je radna sposobnost bila djelomično smanjena i koji su bili otpušteni jer im poslodavci nisu mogli osigurati odgovarajuće radno mjesto.

Europski sud je prihvatio tumačenje zastupnice Republike Hrvatske da je cilj članka 80. Zakona o radu bio zaštititi radnike koji su zbog svog tjelesnog oštećenja imali ograničenu mogućnost pronalaska novog posla u odnosu na zdrave radnike, kao i pružiti naknadu takvim radnicima suočenim s nesigurnošću i potencijalno produljenim razdobljima nezaposlenosti. Takvo tumačenje domaćeg pravnog okvira od strane domaćih sudova nije bilo proizvoljno niti očito nerazumno.

Za razliku od takvih osoba, podnositelj nije bio suočen s nesigurnošću za egzistenciju budući da je nakon ozljede na radu primao plaću do prestanka radnog odnosa, ostvario pravo na invalidsku mirovinu, primio otpremninu, a od osiguravajućeg društva i primjerenu odštetu. To je sve Sud uzeo u obzir, a posebice da mu je naknadno dosuđena razlika između invalidske mirovine i plaće koju bi primao da je bio u poziciji nastaviti radni odnos.

Stoga je Europski sud utvrdio da podnositelj nije dokazao da je bio diskriminiran te je njegove prigovore ocijenio očigledno neosnovanima i odbacio zahtjev u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

Ova odluka je konačna.