Zakon o radu - Članak 90
Određivanje plaće
(1) Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.
(2) Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu.
(3) Ako plaća nije određena na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću.
(4) Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.
PLAĆA - ODREĐIVANJE PLAĆE Pretpostavke za umanjenje plaće radniku
Ako poslodavac prije nego je umanjio plaću radniku nije razradio kriterije i utvrdio ispunjenost istih nastupom konkretnih, prema kriterijima predviđenih okolnosti na temelju kojih može umanjiti radnicima plaću, onda nije ovlašten umanjiti plaću radnika na temelju Pravilnika o radu i Pravilnika o plaćama.
"Budući da Ugovor o radu ne predviđa nikakvu mogućnost umanjenja osnovne plaće tužitelja, to za vrijeme važenja toga Ugovora, neovisno o sadržaju tuženikovih Pravilnika o radu i Pravilnika o plaćama, nema nikakve dvojbe da tuženik nije bio ovlašten umanjivati tužiteljevu plaću, na temelju navedenih svojih općih akata, pa su ovi žalbeni navodi tuženika, kojima se ukazuje na strukturu, sadržaj i potreban način tumačenja smisla tuženikovih pravilnika, promašeni.
Naime, pravo na stimulativni dio plaće iz ugovora o radu ne može ni u kojem slučaju predstavljati osnovu za umanjenje tužiteljeve plaće prema općim aktima tuženika, jer se ta odredba Ugovora o radu ne može tumačiti protivno njezinom osnovnom jezičnom (gramatičkom) smislu.
Naime, tuženik bi bio ovlašten na takav način postupiti samo na temelju navedenih načina i mogućnosti iz Pravilnika o plaćama, ako je umanjio radnicima plaću u određenim poslovnim okolnostima, razradio kriterije u kojima može doći do primjene te odredbe, te prije umanjenja plaće utvrdio ispunjenost takvih kriterija nastupom konkretnih, prema kriterijima predviđenih okolnosti, jer u protivnom sporne ustege predstavljaju nedopuštenu arbitrarnost poslodavca na štetu tužitelja (radnika), koja se ne može tumačiti sadržajem ugovorne odredbe Ugovora o radu, koja tek spominje, u čl. 11. st. 2., mogućnost primjene pozitivnog ali i "negativnog stimulativnog dijela plaće".
Pritom je jasno da je, s obzirom na smisao plaće, koja predstavlja ugovornu naknadu radniku za izvršeni rad, određenjem mogućnosti uvođenja destimulacije (negativne stimulacije), mjere koja je po svojem logičnom smislu usmjerena na utjecaj na radnika da nastoji obaviti svoj rad prema zadanom (planiranom) učinku, koji, u odnosu na njega, odgovara očekivanju poslodavca kako bi se u potpunosti, od strane tog radnika, obavila vrsta, količina i kvaliteta potrebnog rada.
Pitanje negativne stimulacije, odnosno umanjenja plaće, mora biti jasno razrađeno, na način kako je navedeno u ugovoru o radu, prije svega vezano za ostvarenje njegovih individualnih zadataka ili ostvarenja poslovanja organizacijskog dijela u kojem radi, jer je tako i izričito propisano čl. 11. st. 1. Ugovora o radu. Da bi se mogla primijeniti takva odredba, za nju moraju biti razrađeni kriteriji iz kojih jasno proizlazi kakav je učinak rada, individualnog ili grupnog (u okviru organizacijskog dijela), očekivan, te kako se utvrđuje ostvareni učinak da bi se s osnovom moglo prići bilo kakvom umanjenju plaće, pri čemu bi i kvantifikacija umanjenja morala biti predviđena ugovorom o radu, odnosno općim aktima tuženika važećima u vrijeme sklapanja ugovora o radu.
Dakle, prema ocjeni ovog Suda, protivno je svim navedenim pravnim načelima jednostrano, arbitrarno umanjenje isplate ugovorene plaće bez jasnih i razrađenih kriterija za takvo postupanje, i bez utvrđenja relevantnih činjenica iz tih kriterija, koje u konkretnom slučaju takvo umanjenje opravdavaju."
Županijski sud u Varaždinu, Gž-577/08-2, od 21. X. 2008.