Radnica dobila presudu: HT nezakonito sklapa ugovore o radu na određeno vrijeme

Hrvatski Telekom na poslovima trajnog karaktera, bez opravdanog razloga, sklapa ugovore o radu na određeno vrijeme. Prema odredbi čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti.
Prema st. 7. istog članka proizlazi da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Odvjetnički ured Hrvatskog sindikata telekomunikacija je u ime radnice tužio Hrvatski Telekom i dobio sudsku presudu sa slijedećim objašnjenjem:

Tužba protiv Hrvatskog Telekoma je dignuta zbog slijedećih razloga:

Radnica u tužbi navodi da je do dana 30.06.2020. radila u Hrvatskom Telekomu na poslovima operatera više od 4 godine, temeljem sklapanih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. S obzirom da u smislu odredbe čl. 12. st. 2 Zakona o radu, poslodavac s radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to stvarno postoji objektivan razlog, a ne radi popunjavanja stalnih i trajnih potreba za radnicima na poslovima operatera, kao što to čini Hrvatski Telekom, radnica smatra da sklapanje i obnavljanje ugovora o radu na određeno vrijeme radi zadovoljavanja potreba poslodavca za radnicima koje su trajne i stalne (a ne privremene niti povremene), nije u skladu sa zahtjevima Direktive Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 2019. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (dalje u tekstu: Direktiva 1999/70/EZ) niti u skladu sa odredbama članka 12 st. 1, 2 i 3 Zakona o radu.

Radnica pojašnjava da su poslovi operatera koje je za tuženika obavljala temeljem sklopljenih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme i to: podrška privatnim korisnicima putem telefona (komercijalni upiti korisnika) temeljni radni zadatak odnosno poslovni proces u organizacijskoj jedinici za podršku korisnicima svakog telekomunikacijskog operatera, pa tako i tuženika. Zadaće odnosno poslovi operatera nisu niti povremeni 
niti privremeni, kako ih u konkretnom slučaju nastoji prikazati Hrvatski Telekom, već su sastavni dio obveznih, trajnih i stalnih aktivnosti vezanih uz podršku korisnicima, na što upućuje i činjenica da je radnica temeljem uzastopnih ugovora o radu obavljala identične poslove za Hrvatski Telekom u neprekinutom trajanju od 04.04.2016. pa do 30.06.2020. odnosno 4 godine 2 mjeseca i 26 dana.

U prilog navodima tužiteljice o stalnim i trajnim potrebama tuženika za poslovima operatera govori i činjenica da tuženik na ovim poslovima kontinuirano zapošljava podjednak broj radnika, a ujedno na istom radnom mjestu odnosno istim poslovima kontinuirano izmjenjuje ugovore o radu na određeno i ugovore o radu za privremeno obavljanje poslova, iako se i agencijski radnici mogu zapošljavati samo na poslovima za koje korisnik ima privremenu potrebu, a ne stalnu, a kako to proizlazi i iz mišljenja Ministarstva rada Klasa 110-01/12-01/18; Ur.broj: 524-08-01-01/1-12-2 od 23. siječnja 2012., ali i iz dikcije odredbe čl. 44 st. 1 Zakona o radu.

Radnica smatra da je takvo postupanje tuženika usmjereno isključivo na izbjegavanje obveza koje poslodavac ima prema radnicima u stalnom radnom odnosu, te tuženik očito, bez obzira na podjednak obujam poslova te stalne i trajanje potrebe za radnicima na poslovima operatera, ciljano izbjegava sa tim radnicima, kao i sa tužiteljicom, sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, već umjesto toga sklapa nezakonite uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme zbog nepostojećeg razloga. Nastavno na navedeno, radnica ističe da Hrvatski Telekom niti u jednom njezinom uzastopnom ugovoru o radu na određeno vrijeme ne navodi niti jednu preciznu i konkretnu okolnost koja bi opravdala upotrebu uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme odnosno ni na koji način ne obrazlaže konkretne okolnosti i razloge navodnog povećanja opsega poslova na radnom mjestu operatera i/ili daljnjeg trajanja povećanog obima posla, te određeno trajanje radnog odnosa tužiteljice i njegov prestanak nije opravdano nikakvim objektivnim razlozima. Radnica ističe da su i Direktivom 1999/70/EU, kao i Zakonom o radu, ugovori o radu na određeno vrijeme propisani kao iznimka od općeg pravila o zapošljavanju radnika na neodređeno vrijeme, da za sklapanje uzastopnog/ih ugovora o radu na određeno vrijeme mora postojati konkretan i precizan objektivan razlog, koji mora biti naveden u samom ugovoru, te da su u okolnostima i iz razloga opisanim u Ad.I tužbe, tužiteljičini uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme, sklopljeni protivno zakonskim odredbama koje opravdavaju iznimno sklapanje ovakve vrste ugovora, te da je na njezin radnopravni status kod tuženika trebalo biti primijenjeno opće pravilo o zapošljavanju na neodređeno vrijeme.

S obzirom da mjerodavne odredbe Zakona o radu o ugovoru o radu na određeno vrijeme (ali i odredbe Zakona o radu o privremenom zapošljavanju), Hrvatski Telekom koristi za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba za radnicima na ovim poslovima, što je protivno i europskoj sudskoj praksi proizašloj iz tumačenja Direktive 1999/70/EZ (primjerice Sud EU u predmetima C-190/13 i C-614/15), ali i praksi Vrhovnog suda RH primjerice u predmetu Revr-815/12, radnica smatra da se u konkretnom slučaju radi se o očitoj zloupotrebi instituta ugovora o radu na određeno vrijeme od strane tuženika. Slijedom svega gore navedenog, u svim okolnostima konkretnog slučaja, a sukladno izričitoj odredbi čl. 12. st. 7 Zakona o radu ima se smatrati da je između tužiteljice i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Iako radnica u ovoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme temeljem čl. 187 st. 1 ZPP-a, radnica ističe da se prethodno obratila Hrvatskom Telekomu sa zahtjevom za zaštitu prava i pozivom na mirno rješenje nastalog spora, a na koji poziv se HT oglušio. 

Svjedočenje predstavnika radnika

Iz iskaza svjedoka Vesne Mamić, koja je članica Radničkog vijeća Hrvatskog Telekoma i predsjednica Hrvatskog sindikata telekominikacija, koji sindikat djeluje kod tuženika, slijedi da iz njene osobne analize proizlazi da ne pada obujam posla kod poslodavca nego naprotiv raste i da je kontinuirano zaposlen isti broj osoba ili dapače i veći, ali da to poslodavac mijenja u odnosu na stalne radnike, agencijske radnike ili na studente, te da su Radničko vijeće i sindikat kontinuirano upozoravali poslodavca da dolazi do zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme i rada putem agencija za privremeno zapošljavanje iz razloga što poslodavac zapošljava radnike preko jedne, dvije ili čak tri agencije, nakon toga nudi ugovore na određeno vrijeme, a onda im ne da ugovor za stalno već ih upućuje na Zavod za zapošljavanje i obeća da će ih primiti nakon mjesec, dva putem agencijskog ugovora ili ugovora na određeno.

Svjedok Viktor Vanek, član Radničkog vijeća tuženika i sindikalni povjerenik Hrvatskog sindikata telekomunikacija iskazuje da radnici za posao Operater s Hrvatskim Telekom sklapaju ugovore o radu na određeno i neodređeno vrijeme. Zapošljavaju se preko agencija i studentskih ugovora. Najviše radnika je zaposleno na ovom radnom mjestu prema ugovorima o radu na određeno vrijeme, preko agencijskog rada i studentskih ugovora, te da Radničko vijeće konstantno ukazuje tuženiku o neprihvatljivosti ovako velikog broja ugovora u nesigurnim oblicima rada. Tim više, što je to radno mjesto neophodno i konstantno postoji potreba za istim. Radnici koji dođu na to radno mjestu dolaze preko agencijskih i studentskih ugovora, tek kad se filtriraju i kad ostanu oni najbolji koji imaju potrebne vještine za te poslove i ostvare tražene rezultate prema zadanim ciljevima, tek tada dođu u priliku da dobe ugovor na određeno vrijeme. Hrvatski Telekom je postupio na način da je uveo sustav nagrađivanja pa je tako uspješnijim operaterima nakon nekog vremena ponudio ugovor o radu na određeno vrijeme na duže razdoblje, a ako su kroz to sljedeće razdoblje opet ostvarili zadane ciljeve to bi u konačnici dobili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Navedenim iskazima valja pridodati suglasan iskaz radnice koja navodi da su poslovi operatera na kojima je radila konstantno potrebni tuženiku, budući su isti prvi i osnovni kontakt korisnika s tuženikom, ali i da je jako malo operatera imalo sklopljene ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Tužiteljica iskazuje i da po njenom saznanju nikad nije dolazilo do kakvog drastičnog pada u pogledu zaposlenih operatera, dakle u njenih 4 godine, 2 mjeseca i 27 dana rada kod tuženika. Bio je ustanovljen sustav bonusa, što se zvalo Razvojni plan, te je prvo radnik bio zaposlen preko agencijskog ugovora. Kada bi ostvario određen bonus, tj. prešao njegovu granicu što znači da je ostvario određenu prodaju za tuženika to bi mu bio ponuđen ugovor o radu na određeno vrijeme.

Kada bi takav radnik nastavio dalje raditi po tom ugovoru i opet ostvario određen bonus, dakle prešao postavljeni prag zadane prodaje to bi mu bio konačno ponuđen ugovor o radu na neodređeno. U početku njenog rada ugovor na neodređeno vrijeme su imali samo voditelji timova, a poslije se uvela navedena poslovna politika bonusa. Tada su dobili na potpis ugovore o radu na određeno vrijeme, a vrlo malo zaposlenih operatera je dobilo na kraju i ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Oni operateri koji nisu mogli ostvariti bonus koji je bio zadan nisu dobivali daljnje produljenje ugovora o radu na određeno vrijeme već bi im radni odnos prestao istekom tog ugovora.